недеља, 18. децембар 2011.

Konačno!

Katarina Đošan, šesnaestogodišnjakinja/pisac u pokušaju/gimnazijalka, konačno postaje i blogerka!
Na svom blogu pisaću o modi, muzici i ličnim shvatanjima svijeta. Očekujte malo filozofije, puno dobre muzike, i ljubav!
Za početak postavljam jednu svoju pjesmu; Nadam se da ćete me tako bolje upoznati.
Kisses!
Ogledalo

Ja živim jednu priču,
Ta priča je ogledalo istine.
Iza ogledala kriju se tajne,
Tajne dostojne jednog života.
Života mog.

I svaka tajna nosi žig posebnog,
Svaka je kisela i slatka u isto vrijeme.
I svaka se da otkriti,
Ako pažljivo gledaš.
Iza ogledala.

Pokraj ogledala teče jedna rijeka,
Ta rijeka je rijeka moje mašte.
Možda je ima, a možda i nema.
Ko će znati?
Sa maštom se ne zna.

Ako zaroniš u rijeku čudnu,
Sve što vidiš postaje tvoje.
Oduzmi mi polja, livade i konje,
Oduzmi ljuljaške, priče i tajne.
Samo mi ne oduzimaj jedno.
Snove.

I kad zađes jednom u to polje,
Kad zađes do teritorija mojih pustih,
Otvori oči širom:
Vidjećeš jedno tijelo i jedan um,
Par želja i jedno lice.
Vidjećeš mene, sve moje boje.

Naićićeš ti na boje svakolike,
Možda te uplaše prelazi nagli.
Bude li crna previse crna
I žuta previse zelena,pazi.
Možda te zabole oči.

Na kraju, zatočen u mom svijetu,
Možes izblijediti i venuti.
Možes danima stajati kraj rijeke,
A da je ne vidis.
Tad idi.

Ali ako ugledaš ogledalo istine,
I kraj njega jednu rijeku,
I u rijeci čudesan odsjaj,
Ne plaši se.
To se naše boje miješaju najljepšim svojim  tokom.
Ostani.

Нема коментара:

Постави коментар